Stari bosanski grad Ostrovica
Srednjovjekovni sloj grada izgrađen je u 15. stoljeću na prahistorijskoj gradini od koje su mjestimično sačuvani ostaci zaštitnog bedema na istoimenom brdu. Gradina je bila branjena kombinacijom zaštitnog bedema i strme stijene, s najnepristupačnije sjevero – istočne strane, a čiji se nasipi 282 m u dužine i 211 m u širine još i danas raspoznaju. Ispod zapadnog zida utvrde proteže se jarak. Na zapadnoj strani nalaze se temelji ruševine dugi su 14 m i široki 6 m. Ulaz je na zapadnoj strani. To crkvište naziva narod “Ostrovička” ili “Grčka crkvina”. Srednjovjekovni grad Ostrovica se nalazio u župi Lapac, a pripadao je Karlovićima. U srednjem vijeku bio je to najutvrđeniji grad u gornjem toku rijeke Une. Njegov razvoj i širenje utvrde je nastavljen i u doba osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Glavni ulaz je bio sa južne, a sporedni sa sjeverne strane. U decembru 1523. godine grad je potpao pod osmansku upravu i sve do 1878. godine osmanska vlast je u njemu držala posadu, a napušten je 1878. godine. O njegovom značaju i veličini, govori podatak da je tokom 16. stoljeća u njemu bila smještena posada od 60 konjanika i 150 pješaka. Grad je u 18. stoljeću proširen i ojačan sa četiri kule i dvije tabije. Od tada na njemu nisu vršene dodatne gradnje i preinake. Po njoj se i nazvala kapetanija Stara Ostrovica, a prostirala se s obje strane gornjeg toka rijeke Une, od izvora do oko 15 km ispod današnjeg Kulen Vakufa. U sastav ove kapetanije ulazili su još i gradovi: Orašac, Havala, Džisr-i-kebir, palanka Čovka i Donji Lapac.
Kapetanije su imale zadatak braniti granice i čuvati unutrašnjost teritorija, ali i važnije puteve i prevoje, da bi kasnije preuzele i policijske poslove. Na čelu kapetanija nalazili su se kapetani i to su bile nasljedne funkcije. Stara Ostrovica je poslije Karlovačkog mira, znatno proširena i utvrđena, a uz kulu u Orašcu podignut je mali grad, dok su gradovi Havala i Džisr-i-kebir (Veliki most), danas Kulen Vakuf, iz temelja sagrađeni. Kapetanija se prvi put spominje 1699. godine, a kapetani su pripadali obitelji Kulenović, zvani Haračlije. Kapetani su u Staroj Ostrovici opstali do iza 1791. godine. Pred glavnim ulazom u grad bio je njihov odžak (plemićki dvor). Nakon gubitka Lapca i pomjeranja granice u neposrednu blizinu Stare Ostrovice, kapetan je prenio svoje sjedište u Prkose, gdje je sagradio odžak i do njega kulu. Prvi poznati kapetan bio je Salih-aga Kulenović, a posljednji kapetan je bio Mehmed-beg (1821-1835).
Srednjovjekovni grad Rmanj
Srednjovjekovni grad Rmanj je podignut krajem XIV ili početkom XV vijeka na ušću Unca u Unu, a postoje mišljenja historičara da ovaj stari grad datira iz XII vijeka. Po zapisima iz 1396. godine ovaj se grad nazivao Konuba. Gradski bedemi su porušeni do temelja, a sačuvala se samo obla kula visoka oko 10 metara, kod koje su etaže odvojene svodovima. U izvorima se prvi put spominje 1431. godine kada ga je ugarski kralj Sigismund založio Nikoli Frankopanu. Udovica Anža Frankopan je 1436. godine stanovala jedno vrijeme u Rmnju i potpisivala se kao kneginja Rmanjska. Sredinom XV vijeka dobio ga je Juraj Frankopan. U ovom se gradu 1451. godine spominje “sudac” i “bratstvo purgari”. Pod nazivom Rmanj, ovaj grad se spominje još 1504. godine među gradovima koje je trebalo popraviti i bolje utvrditi. Nažalost, Rmanj je danas zapušten i u jako lošem stanju.
Srednjovjekovni grad Orašac
Gradovi su utvrđenja iz srednjovjekovnog i osmanskog perioda, a predstavljaju utvrde ozidane od kamena. Neki su gradovi imali kule i tabije, neki samo kule, a neki opet samo tabije ili bastione. Najveći broj utvrđenih gradova srednjovjekovne Bosne nastajao je u vrijeme njene državne samostalnosti, u periodu od 13. do 15. stoljeća. Jedan manji broj nastao je još u 12. stoljeću, na području današnje središnje Bosne, koja predstavlja jezgro bosanske države, gdje su se nalazile i rezidencije bosanskih vladara (Bobovac, Kraljeva Sutjeska i Visoko). U srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine bili su izgrađeni brojni utvrđeni gradovi koji su uglavnom nastajali radi odbrane države. Zauzimajući ih, osmanska vlast im je uglavnom dala drugu namjenu, pretvarajući ih u vojne stražarnice. Kasnije, kada moć osmanskog carstva slabi, oni ih pojačavaju, popravljaju i proširuju. Utvrđeni dvori feudalne gospode nazivali se također gradovima. U vrijeme srednjeg vijeka, utvrđeni gradovi nastajali su na prirodnim prilazima župama, uz riječne doline, odnosno uz najvažnije komunikacije, koje su vodile prema župama. Uglavnom su postavljeni na prirodnom i teško pristupačnom položaju, dominantnom u okolini. Najveći broj bosanskih gradova ima nepravilne tlocrte, koje je isključivo diktirala konfiguracija terena. Zapovjednici gradova u doba bosanske samostalnosti zvali su se kaštelani, a u tursko doba dizdari.
Orašac je srednjovjekovni grad koji je pripadao Humskoj župi, a kasnije osmanski grad u sastavu Ostrovičke kapetanije koji se nalazi na strmom brežuljku iznad istoimenog mjesta. Nalazi se 2 km zračne linije južno od ove pozicije. Grad je dograđivan između 1703. i 1730. godine, a uz postojeću srednjovjekovnu kulu visoku 8 m bio je utvrđen zidinama koji su dijelom sačuvani do danas. Veći dio gradića i džamija koja je u to vrijeme bila unutar zidina grada, sagrađeni su za doba turske vladavine, a od tih građevina danas su ostale samo ruševine. Utvrdom je u vrijeme osmanskog perioda upravljao dizdar sa posadom od 60 nefera (vojnika) i zapovjednika. Godine 1833. ovdje su bila instalirana 3 topa.
Naši Krajišnici tvrde da je Orašac zavičaj Budaline Tale, najmarkantnije ličnosti naše narodne epike.
Osmanska utvrda Havala
Nasuprot Ostrovice, preko doline rijeke Une u kojoj se smjestio Kulen Vakuf, nalaze se ruševine stare utvrde Havala. Sagrađena je oko polovine XVII stoljeća, a pretpostavlja se da je utvrdu izgradio Sultan Ahmed III. Ovu odbrambenu utvrdu činili su kameni ulaz i jedna tabija1, a istočna strana mu je opasana zidom visokim 5 m i debelim do 1 metar. Iznad glavnog ulaza nalazio se mesdžid2, o čemu svjedoči još uvijek vidljivi mihrab3, a lijevo od ulaza nalazile su se dvije kule. Havala je kroz stoljeća bila strateški vrlo važna utvrda iz koje se nadzirao most preko rijeke Une i cijeli Kulen Vakuf (ranije Džisr-i-kebir – Veliki most), kao i putna komunikacija na desnoj strani rijeke koja je povezivala Liku i Dalmaciju sa ostalim destinacijama u regiji i šire. Zapadno od Havale nalazi se muslimansko mezarje (groblje) sa mezarom (grobom) Smailbega Kulenovića, jednog od dizdara (zapovjednika) Havale. Mezari su izgrađeni u obliku sarkofaga sa dva nišana (nadgrobna spomenika) i kao mnogi stari nadgrobni spomenici ovog područja izgrađeni su od domaćeg kamena bihacita koji je veoma dugotrajan, te vrlo pogodan za klesanje. Iako se ne održavaju, natpisi na njima dobro su vidljivi i danas, a pisani su arapskim slovima i turskim jezikom.
Kula Klišević
KULE su građevine koje su imale odbrambeno stambenu funkciju, a pretežno su građene u tursko doba. Gradili su ih veliki feudalci na svojim imanjima i kapetani po kapetanijama. Zidane su od tesanog kamena na više katova, a osnovica im je skoro uvijek kvadrat. Oko kula je obično postojalo dvorište opasano zidom sa nekoliko manjih objekata, a slična utvrđenja s oborom bila su začetak nekih gradova. Krov im je bio u obliku četvorostrane piramide. Prizemne prostorije kula, u kojima su kapetani uredovali, služile su kao zatvor (hapsane). Klišević kula prema dosad dostupnim historijskim izvorima podignuta u periodu između Velikog bečkog rata 1683. godine i Karlovačkog mira 1699. god. Kula je pripadala staroj begovskoj familiji Kulenović koji su ovdje imali svoje posjede, a doselili su na Klišević po završetku Karlovačkog mira, te se jedna grana ove familije zvala Kulenovići-Kliševići. Da je kula pored stambene namjene imala i odbrambeni karakter, primjetno je po otvorima prozora i puškarnicama koji su i sada vidljivi u prizemlju kule čije su prostorije služile i kao zatvor. Kula je imala 4 sprata koji su bili povezan međuspratnim konstrukcijama, zidana je od kvalitetnog vapnenca, a iznad prozora i ulaza korištena je sedra iz rijeke Une kao građevni materijal.
Klišević kula je izgrađena kao jedna u liniji utvrda koju su činili Bihać-Sokolac-Klišević-Orašac-Ostrovica. U zaleđu ove linije odnosno Kliševića i Orašca, nekoliko kilometara zračne linije u pravcu istoka, nalazi se kula Vrnograč i kula Prkosi, a za koje se smatra da su izgrađeni u istom razdoblju. Halil beg Kulenović, sin Mahmut paše je prvi posjednik Kliševića, a posljednji beg stalno nastanjen u Klišević kuli bio je Malić beg Kulenović. Jedan dio kule se porušio 1918. godine, a cijelo naselje i sama kula su zapaljeni i totalno uništeni 1941. godine kada su je i napustili njeni posljednji stanovnici.
